Ortodoksna naučna zajednica godinama nas kljuka teorijama da mi ovdje dole na zemlji nemamo razloga da se brinemo u vezi udara nekog većeg meteora jer se takve stvari dešavaju samo jednom u nekih 500,000 do 1,000,000 godina. Sada, jedna mala grupa naučnika dovodi u pitanje takve tvrdnje: Naučnici iz te grupe tvrde da su dokazi za takve udare tokom poslednjih 10000 godina, što je poznato kao holocenska epoha, dovoljno jaki da obore trenutne procjene u vezi toga koliko često zemlja doživi silan udarac jačine eksplozije od nekih 10-megatona. Umjesto jednom u 500,000 do 1 milion godina, kako astronomi sada kalkulišu, katastrofalni udari se mogu dešavati svakih par hiljada godina. Uz pomoć satelitskih snimaka na ‘Google Earth’, oni nalaze mnogobrojne kratere nastale od udara meteora koji prije nisu bili otkriveni. Ovi naučnici, koje možemo nazvati Grupa holocenskog udara, pronašli su mnoge kratere gdje su meteori udarili u zemlju u poslednjih 10 hiljada godina. (…)
Vebsajt Signs of the Times prati najnovije pojave vatrenih lopti. Posljednjih godina, primjetili smo porast broja izvještaja o tome, uključujući jedan nedavni iz Njemačke, gdje je jedna kuća izgorjela nakon što je u nju udario jedan mali meteor, kao i jedan iz New Orleansa, od prije par godina, kad je meteor napravio rupu u krovu jedne kuće.
Vec duže vrijeme mi upozoravamo naše čitaoce u vezi mogućnosti kosmičkog bombardovanja. Ne možemo vam reći tačan datum jer nismo vidovnjaci. Međutim, naše istraživanje ukazuje na to da se to bombardovanje odigrava u vremenskim ciklusima. Jedan od njih traje oko 3600 godina. Postoje takođe i neki drugi ciklusi koji bi mogli uključiti udar koji se dogodio 2800. godine p.n.e., kao i onaj 540. godine, koji je uništio veliki dio Evrope i doveo do onoga što nazivamo Mračnim Dobom. Nešto više o tom udaru možete saznati iz knjige Mike Bailliea, ‘Exodus to Arthur’.
Mehanizam ovih ciklusa je opisan u članku Laure Knight-Jadczyk Independence Day.
Ukratko, naše sunce je dio sistema od dvije zvijezde. Sunčev kompanjon je jedna zvijezda poznata kao ‘smeđi patuljak’ s orbitom od oko 27 miliona godina. Kada se ta smeđa zvijezda primiče svojoj najbližoj tački od sunca, ona prolazi kroz Ortov oblak, pojas asteroida koji kruže daleko iza orbite Plutona. Posljedica ovog bliskog prolaska podrazumijeva smanjenje sunčeve aktivnosti, u jednu ruku, a u drugu, pokretanje novog ciklusa udara kometa u našem sunčevom sistemu jer dolazi do njihovog izbijanja iz velikog oblaka stijenja i ostalog materijala u pravcu unutrašnjosti sunčevog sistema.
Prije 25 godina Jupiter je imao 13 mjeseca a Saturn 10. Danas, Jupiter ima 63 mjeseca a Saturn 56! Jupiter has 63 and Saturn 56! Mnogi od njih su samo komadi stijenja čiji prečnik nije veći od 2-3 kilometra.
Jedno od objašnjenja je to da su se teleskopi u međuvremenu popravili tako da smo sada u stanju da vidimo mnogo manje satelite koji kruže oko pojedinih planeta. Druga mogućnost je da ti novi “mjeseci” predstavljaju dijelove tog kosmičkog oblaka koji su uhvaćeni od strane polja gravitacije tih dvaju velikih planeta dok se taj oblak kreće ka unutrašnjosti sunčevog sistema.
Između 1645 i 1715 godine, zemlja je prošla kroz jedan veoma hladan period solarne aktivnosti sunca koji je poznat kao Maunder Minimum. Taj produženi ‘minimum’ je zbunjivao naučnike, jer oni nisu bili u stanju da objasne kako je do njega došlo. Blizak prolazak ‘tamnog ortaka’ (smeđe zvijezde, prim. prev.) bi mogao objasniti takvo jedno smanjenje aktivnosti.
Moramo priznati da taj podatak ne predstavlja nikakav dokaz da se jedna razorna gomila kosmičkog stijenja nalazi na sudarnoj putanji sa zemljom. On, takođe, ni na koji način ne potvrđuje onu hipotezu o ciklusu dugom 3600 g. međutim, to predstavlja prilično jak činjenični materijal za podržavanje ove sadašnje radne hipoteze. S obzirom da se, prema ovoj hipotezi, poslednji događaj ciklusa od 3600 godina završio erupcijom vulkana Mt Tera na ostrvu Santorini, što je ujedno i događaj koji je povezan s krajem Bronzanog Doba, postoji dobar razlog za pretpostavku da nam se sada sprema jedna nova katastrofa. Ukoliko je hipoteza o smeđoj zvijezdi i njenom bliskom primicanju u poslednjih 300 godina tačna, onda bi onaj događaj sa Terom bio poslednji u prošlom ciklusu, dok bi ova katastrofa koja bi sada trebala uslijediti, bila prva u novom ciklusu, tj. razaranje će biti mnogo veće.
U tom kontekstu gledajući, trenutna politička scena onda dobija jednu sasvim drugačiju boju. Ovaj šokantan nedostatak pažnje za našu planetu i prirodnu okolinu od strane naših lidera, kako onih izabranih, tako i onih neizabranih, može lako da bude u uskoj vezi sa jednim posebnim znanjem o stvarima koje će uslijediti. Ukoliko će ovo društvo, onakvo kakvim ga mi poznajemo, da ne pominjemo sam fizički krajolik, doživjeti radikalne promjene, zašto se onda brinuti u vezi globalnog otopljavanja, ozonskog omotača ili pražnjenja prirodnih zaliha? Ono što će za patokrate biti važno, to je da se pobrinu za svoje lično preživljavanje te velike tragedije, tako da njihova djeca budu oni koji će naslijediti zemlju.
Masivni podzemni kompleksi koje je izgradila armija za svrhu zaštite vlada, kao i kojekavih biznismena, bankara i drugih “lidera”, dobija jedan novi i otužan zadah kod ovakvog scenarija. Ovaj rat protiv terorizma je onda jedna sporedna predstava koja treba odvuči našu pažnju sa pravog neprijatelja, dok se opravdavaju represivne mjere koje će biti potrebne kad se ljudi sa ove planete probude i postanu svjesni prave opasnosti kao i činjenice da njihovi lideri nisu ništa poduzeli s ciljem njihove zaštite. Za razliku od nedavno snimljenih filmova koji pokazuju kako zabrinuta vlada šalje holivudske junake u orbitu da bi ovi nulearnim eksplozijama zaustavili dolazeće komete i meteore, naše stvarne lidere apsolutno nije briga šta će se s nama desiti. Oni vjeruju da je njihova budućnost sigurna. Mi ćemo biti ti koji će biti ostavljeni da trpe posljedice masivnih mega-tsunamija, vulkana, zemljotresa, i “nuklearne zime” koja će nastati usljed blokiranja sunčevih zraka i tako napraviti od ove planete jedan veliki zamrzivač.
Takva je naša budućnost ukoliko mitove koji su nam ostavili naši pretci razumijemo kao upozorenja, ukoliko se potvrdi ova hipoteza koju smo postavili na osnovu podataka skupljenih i upoređenih od strane naučnika i ako se na ove užasne događaje koji se opravdaju kao “rat protiv terorizma”, gleda u tom kontekstu.
Odatle, postoji mogućnost da će većina stanovnika ove planete umrijeti, možda za samo par godina. Oni koji prežive, biće orjentisani na život u pećinama, dok će patokrate nastaviti da vladaju iz njihovih ‘podzemnih gradova’, živeći u udobnosti na koju su navikli i odakle će planirati jednu novu rundu “civilizacije”.
Kakve bi bile posljedice kad bi jedno takvo znanje postalo svima dostupno? Kako bi ljudi s ove planete reagovali kad bi znali da će se uskoro suočiti sa svojom vlastitom smrtnošću? Sa smrtnošću njihove djece? S krajem svega onoga što su do sada znali?
Jasno je to da se nikada ne može dozvoliti da se jedno takvo znanje proširi. To bi predstavljalo prijetnju egzistenciji elite koja se ustoličila na vlasti, prijetnju patološkim individuama koje su nas do sada vodile. Oni bi morali da uvode represivne mjere kako bi držali “ljude” tamo gdje im je mjesto. Oni bi se trudili da podstaknu nove sukobe i ratove između različitih grupa koliko god je to moguće, kako bi spriječili ljude da se ujedine protiv njihovog zajedničkog neprijatelja, - patokratije. Ukratko rečeno, oni bi radili upravo ono što danas rade.
U vezi s onim šta mi možemo raditi suočeni s jednim ovakvim hipotetičnim scenarijem, mi jedino možemo sugerisati našim čitaocima da prate nove informacije u vezi s porastom pojave ‘vatrenih lopti’ na nebu i neobjašnjivih 'soničnih eksplozija', pojačanje aktivnosti vulkana, kao i broja zemljotresa, vjerovatno usljed pojačanog gravitacionog uticaja na planetu od strane dolazećeg oblaka. Moguće je da dođe i do par manjih udara. Takvi događaji će biti praćeni uvjeravanjima iz zvaničnih izvora da je opasnost prošla, da mi to možemo slobodno zaboraviti jer ‘grom ne udara dvaput na isto mjesto’.
Međutim, ako je naša hipoteza ispravna, to će onda biti samo par kapi kiše, pred pravu oluju.
To je najsjajnija zvezda na noćnom nebu. Njena prividna veličina je -1,46 m, a od nas je udaljena 8,7 svetlosnih godina. Sirius je plavo-bela zvezda, 23 puta sjajnija i 1,8 puta veča od od Sunca, a i nesto toplija od njega. Ime Sirius verovatno dolazi od grčke reči u značenju blistav.To je sedma zvezda po udaljenosti od Sunčevog sistema. Sirius je dvojna zvezda u konstelaciji Canis Major (Veliki Pas).
Posto je dosta blizu moguće je u kraćim vremenskim intervalima opaziti kretanje Siriusa u odnosu na daleke zvezde. U zadnjih 2000 godina ova zvezda se pomerila na nebu za 44' a to je 1,5 prividni prečnik Meseca.
Kroz nekoliko milijardi godina Sirius će postati zvezdani div, a zatim beli patuljak. Takav je zivot nekih zvezda.
Stari Egipćani zvezdu Sirius su zvali Sotis. Verovali su da ova zvezda izaziva poplave Nila jer su poplave počinjale sa njenom pojavom na nebu.
Sezonsko pojavljivanje Sirusa na nebu označavalo je i početak nove godine.
Posmatranjem dolaska Siriusa Egipćani su utvrdili da godina ima 365,25 dana, tj, da godina traje za četvrtinu dana du?e nego ?to se do tada verovalo. Ovu korekciju će mnogo kasnije prihvatiti Cezar prilikom reforme rimskog kalendara.
Heleni i Rimljani su Sirius dovodili u vezu sa Orionom, divovskim lovcem čije se sazvezđe nalazi u blizini. Sirius se od davnina zove Pasja zvezda jer pripada sazvezđu Velikog Psa. U susedstvu je i sazvezđe Mali Pas. Oba po mitu predstavljaju lovačke pse lovca Oriona.
Po sazvezđu u kome lezi Sirius od antičkih dana zove jos i Pasja zvezda. U starom svetu se, inače, dugo najtopliji period leta vezivao za pojavu Siriusa (jula i avgusta meseca) pa se jos od tada, čak i kod nas, sačuvao izraz "pasja vrućina". "Pasji dani'' predstavljaju onaj sparni deo leta kada psi od vrućine lako pobesne. Smatralo se da Sirius koji sredinom leta izlazi sa Suncem dodaje Suncu svoju toplotu ?to uzrokuje toplo vreme. Isto tako verovalo se da Sirius utiče i na ljude te u vreme pojave ove zvezde, njih, muči tromost i mrzovolja.
Zvezda Sirius se u nasim krajevima moze videti od jeseni do početka proleca, ali posto ona leži ispod nebeskog ekvatora uvek je prilično nisko nad nasim horizontom, te njena svetlost prolazi kroz debele slojeve Zemljine atmosfere. Zbog toga je mi retko vidimo u njenom punom sjaju, a titranje vazdusnih slojeva često uzrokuju lake promene u njenoj boji.
Kod nas se za zvezdu Sirius zna od davnina. Posto je označavala vreme kada valja izvoditi stoku na pasu, odnosno svinje na jasle, nazvana je Volujarka, Volarica i Volujarica tj. Svinjarusa.
Tamna energija Poslednjih godina gomilaju se dokazi u prilog činjenici da je, osim tamnom materijom svemir bogat i tamnom energijom. To pre svega pokazuju merenja dalekih supernova koja nedvosmisleno ukazuju da se sirenje svemira ubrzava, a ne usporava kako se donedavno mislilo. Kako sva uobičajena materija deluje gravitaciono privlačno i tako usporava sirenje svemira, ovo ubrzavanje ukazuje na novi sastojak svemira koji deluje u suprotnom smeru i tera ga da se siri sve brze. Taj je sastojak prozvan tamna energija. Sta je ona zapravo i koje je njeno poreklo je jos uvek nepoznato, ali postoji nekoliko teorija. Najpoznatija od njih je da je ta tamna energija tzv. kosmička konstanta koju je jo? davno u svoje jednačine uveo (pa odbacio) A. Einstein. Smrt zvezde Velike zvezde umiru u eksplozijama supernova ostavljajući ostatke poput ovog u sazvezđu Labuda (slika je u frekventnom pojasu X-zraka). Nedavna posmatranja vrlo dalekih supernova govore da se sirenje svemira ubrzava i da je prostor ispunjen tamnom energijom koja deluje gravitaciono odbijajuće. (Foto: N.Levenson/NASA.) Pored spomenutih merenja supernova, ovih dana su objavljeni i novi rezultati merenja temperaturnih nejednakosti u kosmičkom pozadinskom zračenju. Te nejednakosti zavise od geometrije svemira i merenja pokazuju da je svemir priblizno ravan. Kako je iz direktnih merenja gustine materije u svemiru poznato da te materije ima premalo tj. da bi po njoj samoj svemir morao biti zakrivljen, potrebno je dodati tu "tamnu energiju" koja dopunjuje delovanje materije i "izravnava" svemir. Istovremeno, ti rezultati pokazuju da će se ?irenje svemira večno nastaviti. Svemir kao sočivo Merenjem veličine hladnih i toplih mrlja na fotografijama pozadinskog zračenja moguće je odrediti geometriju svemira. Kosmičke simulacije predviđaju u slučaju ravne geometrije (one koja se uči u skoli) dominaciju mrlja veličine otprilike jednog lučnog stepena (dole sredina). S druge strane, ukoliko je geometrija prostora zakrivljena, zakrivljivanje putanja zraka svetlosti će deformisati sliku. U pozitivno zakrivljenom svemiru (u kojem paralelni pravci konverguju jedan drugom) svemir će delovati kao sočivo i strukture će izgledati veće od jednog stepena. Suprotno tome, u negativno zakrivljenom svemiru strukture će izgledati manje (dole desno). Poređenje ovih modela sa fotografijama projekta BOOMERANG (gore) govori da je svemir priblizno ravan. (Ljubaznošću BOOMERANG kolaboracije.) Kad se sve sabere, ispada da u svemiru postoje tri glavne vrste tamne materije. Kao prvo, postoji "obična" tamna materija koju sačinjavaju objekti sastavljeni od obične barionske materije (protona i neutrona). To mogu biti proto-zvezde koje su prelagane da bi svetlile, neutronske zvezde, crne rupe, itd. Vidljive zvezde čine oko pola posto ukupne mase/energije svemira, a ova obična tamna materija oko 4-5 posto. Zatim postoji nebarionska tamna materija sastavljena od jo nepoznatih čestica (mo?da suprasimetričnih WIMP čestica) koja sačinjava oko 30-40 posto ukupne mase/energije svemira. Preostalih 50-70 posto pripada onda toj tamnoj energiji.
Tipične karakteristike NLO-a:
Letelica nalik na tanjir ili disk, bez vidljivog ili čujnog pogona (pojavljuje se i danju i noću).
Brzopokretna svetla ili svetla sa očevidnom sposobnošću da brzo menjaju pravac (najranije spominjanje njihovog kretanja je opisano sa kao tanjiri koji poskakuju po vodi).
Velike trouglaste letelice ili svetla u obliku trougla.
Letelice u obliku cigare sa prozorima iz kojih izbija svetlost (meteoritsko kamenje je ponekad bilo prijavljivano na ovaj način).
Broj različitih oblika, veličina i svojstava navodnih NLO-a je ogroman – pominju se pravougli trouglovi, latinična slova V, lopte, kupe, rombovi, bezoblične crne mase, jaja i cilindri. Skeptici objašnjavaju ovu raznorodnost oblika, veličina i svojstava pomoću socijalno-psiholoških objašnjenja. Drugi istraživači razmatraju mogućnost da baš tako velika raznolikost ukazuje na moguće parafizičko poreklo, a neki i da postoji velika raznolikost u oblicima i veličinama ljudskih letelica, koja ukazuje na različito poreklo, na različite pogone i na različite svrhe, tako da raznorodnost NLO-a nije nipošto neočekivana niti neobjašnjiva.
Drugi argument je da stvarni oblik, u nekim slučajevima, može biti prikriven ili izmenjen jonizacijom vazduha oko objekta, što bi bile karakteristike pogonskog uređaja, u šta veruju i NASA-ini inženjeri Pol Hil (Paul Hill) i Džejms Mek Kembel (James McCampbell). Jonizovanje vazduha može takođe da objasni razlike u bojama, pošto različiti molekuli vazduha menjaju svoju strukturu na različitim energetskim nivoima, kao i električno svetlucanje nalik na neonsku svetlost, koje se često viđa oko objekata – to slično se dešava i sa polarnom svetlošću. Prema drugom tumačenju, oblik se može prikriti ili izobličiti usled promena u kosmičkom vremenu, koje potiču od antigravitacionog pogonskog sistema. Ipak, neki veruju da su takve spekulacije preuranjene zbog činjenice da je teza da su NLO-i vanzemaljske letelice problematična sama po sebi.
Drugi na ovo odgovaraju, koristeći se nekonvencionalnim tumačenjima, da je obim primećenih pojava toliko ogroman (struktura očevidaca se kreće od pilota aviona, pa sve do predsednika Sjedinjenih Država; pojave se povremeno beleže i na videu i na radarima) da se ne može prosto objasniti pomoću zemaljskih fenomena (kao što su meteorološki baloni, letelice, planeta Venera itd.). Jedan pisac tvrdi da su masovne pojave NLO-a osnova za prvobitno neobične pojave, okružene sa mnogo pogrešnih tumačenja,želja i nerazumevanja. [6]
Drugi istraživači, poput Žaka Valea, misle da su opažanja NLO-a motivisana nekim mehanizmom kroz koji publika može da se oslobodi skrivenih strahova i zadovolji psihološku potrebu za maštanjem, jer, zaboga, zašto se talasi NLO pojavljivanja nisu podudarali sa takvim naučnofantastičnim ostvarenjima kao što su radio izvođenje Rata svetova iz 1938. Orsona Velsa ili filmskim verzijama Fleša Gordona iz 1936. i 1937.? Vale ističe da se teorija prema kojoj javnost gleda na izveštaje o NLO-ima kao na način za oslobađenje od psiholoških napetosti, opovrgava odsustvom korelacije između primetnih perioda interesovanja za naučnom fantastikom i glavnih vrhunaca aktivnisti NLO-a. Trebalo bi obratiti pažnju i na činjenicu da do sada nije bila predložena nijedna sveobuhvatna psihološka teorija koja bi objasnila nastanak svih izveštaja o NLO-ima. Značajan pokušaj, zasnovan na osnovu njegove teorije o arhetipima, načinio je švajcarski psihijatar Karl Jung u knjizi Leteći tanjiri iz 1959. Međutim, i sam Jung je verovao da su bar neki NLO-i istinske letelice, pozivajući se na materijalne dokaze do kojih se došlo simultanim radarskim osmatranjima.
http://www.youtube.com/watch?v=vXqbi3kaYxg&feature=related
uvijek kad priča o civilizacijama na galaktičkoj ljestvici od 0 do 3 kaže da kada istražuju svemir ne traže male zelene na način na koji mi mislimo da traže nego traže civilizacije koje se mogu svrstati u tu lestvicu...zanimljivo dobi dojam da neki puno toga znaju o vanzemaljskom životu...s obzirom na njegovu reputaciju verujemo da nije uskraćen za najnovija saznanja o svemiru...
Zanimljiva je njegova teorija o paralelnim svemirima.
Naime, M. Kaku tvrdi da mi vibriramo na istoj frekvenciji, isti broj puta u sekundi kao i naš svemir i zato smo u njemu, medjutim u nasoj sobi sada postoje mnogobrojni drugi svemiri koji su tu, samo sto vibriraju na drugoj frekvenciji i mi ih nevidimo.
To je prvi tvrdio David Icke, a on je samo potvrdio to u novije vrijeme. I jos kaze,da to nepricamo studentima jer bi ih to sokiralo i poceli bi plakati i dozivati majku, ali postojanje drugih paralelnih svemira je realnost.
Uobičajena definicija "crne rupe" uključuje postojanje takozvanog "konačnog horizonta" koga ništa ne može da izbegne i da se spasi.
Međutim, najnoviji proračuni nagoveštavaju da "zanemoćala" materija nikada ne može da postane dovoljno snažna da sama formira "konačni horizont pa će, umesto toga, stvoriti "crne zvezde". A da li crne rupe na neki način mogu predstavljati - portal, "velika vrata" ka drugim univerzumima? Možda, ipak, crne rupe ne postoje - ili u najmanju ruku ne onako kako ih naučnici zamišljaju, maskirana i zaogrnuta neprobojnim "konačnim horizontom".
Najnoviji kontroverzni proračun mogao bi da "ukine" horizont tako razreši zbunjujući paradoks u fizici. Pretpostavlja se da "konačni horizont" predstavlja granicu iza koje ništa ne može da se spasi od strahovite gravitacije crne rupe. Prema opštoj teoriji relativiteta, čak je i svetlost zarobljena unutar horizonta pa tako ni moguća informacija o tome šta je sve uhvaćeno u zamku ne može da "pobegne".
Izgleda da je svaka informacija jednostavno "ispala" iz univerzuma. Ovo je, na neki način, u kontradikciji sa jednačinom kvantne mehanike koja uvek sačuva informaciju. Kako, onda, razrešiti ovu konfliktnu situaciju fizike? Jedna od mogućnosti koju su u prošlosti predlagali astrofizičari je da informacija ipak "iscuri" i da se vraća li sporo. Ona može biti dešifrovana u hipotetičkom toku čestica nazvanih "Houkingova radijacija" koja je, kako se pretpostavlja, potiče kad se "konačni horizont" crne rupe pomeša sa ostacima "kvantinm otpacima" stalno prisutnim u kosmosu. Međutim, mnogi istraživači misle da informacija., zaparavo, nikada nije bila uskraćena.
(Dalje)
Slavni naučnik isprobao je 2007. godine i let na nultoj gravitaciji...
Stiven Hoking, jedan od najpoznatijih fizičara današnjice, smatra da je putovanje kroz vreme moguće i da će u skoroj budućnosti biti i ostvarivo. Hoking objašnjava da kroz vreme može da se putuje: vremenskom crvotočinom, kruženjem oko crne rupe ili kroz svemir velikom brzinom.
DIMENZIJA - Mogućnost putovanja kroz vreme donedavno je u naučnim krugovima bilo smatrano kao jeres pa ga nikada nisam ni spominjao, ali smatram da je takvo nešto apsolutno moguće - kaže Hoking u dokumentarcu koji priprema za Diskaveri kanal.
Slavni naučnik tvrdi da je vreme, uz širinu, dužinu i visinu, samo još jedna dimenzija kroz koju je putovanje moguće ako se ostvare tehničke pretpostavke. Moguće je samo putovanje u budućnost, jer povratak u prošlost dovodi do vremenskog paradoksa. Zamislite naučnika koji otputuje u prošlost i odluči da ubije samog sebe. To bi moglo da dovede do urušavanja celog svemira, tvrdi Hoking. Put pomoću crvotočine
„Još je Ajnštajn teorijski definisao crvotočine, prolaze u vremenu, kroz koje je moguće putovanje. Ulazom u crvotočinu iz našeg svemira putnik izlazi na istom mestu, ali s vremenskim razmakom. Premda su crvotočine poznate samo iz filmova naučne fantastike, one postoje, ali su toliko male da ih je nemoguće koristiti”, smatra Hoking.
Kruženje oko crne rupe
Kao drugi oblik putovanja kroz vreme Hoking navodi kruženje oko svemirskih tela s velikom gravitacijom. Kako vreme brže prolazi u svemiru nego na Zemlji, koja ga gravitacijom usporava, kruženjem oko crne rupe u svemiru, u kojoj se u samo jednoj tački nalazi koncentrisana masa četiri miliona naših sunca, moguće je posetiti budućnost.
Kretanje brzinom svetlosti
Najveće šanse putovanju u budućnost daje putovanje velikim brzinama, jer pri brzinama bliskim brzinama svetlosti vreme gotovo potpuno staje. „Kada bi svemirski brod dosegao 99,99 odsto brzine svetlosti, dok bi na brodu prošao jedan dan, na površini Zemlje protekla bi godina”, kaže Hoking.
Merkur je najmanja planeta Sunčevog sistema i i može se videti ukupno 20-ak dana u godini pri dobrim uslovima, veoma nisko na horizontu. Pošto je najbliža Suncu temperatura joj iznosi oko 430 °C danju, dok nocu pada ispod nule. Poseduje veoma retku atmosferu, a površina joj je slična Mesečevoj, odnosno na njoj postoji veliki broj kratera koji su posledica udara meteorita. Od Sunca je udaljen oko 59.000.000 km, a oko svoje ose se okrene za 88 dana.
Venera je na noćnom nebu, posle Meseca, najsjajnije nebesko telo vidljivo sa Zemlje. Od Zemlje je udaljena oko 50.000.000 km. Može da se vidi 2-3 sata nakon zalaska Sunca, a takođe se moze videti i ujutru pred sam izlazak Sunca. Venera je po masi i dimenzijama slična Zemlji, pa je valjda zato i nazivaju njenom sestrom. Njena atmosfera se sastoji od ugljendioksida(CO2) – oko 97%. A znamo da je to jedan od najuticajnih gasova zaslužnih za efekat staklene bašte. Iz tog razloga Venera ima najvišu temperaturu od svih planeta u Sunčevom sistemu i ona prelazi 460 °C na površini planete, dok je u višim slojevima atmosfere blizu nule. U njenoj atmosferi se mogu naći još i azot, sumporna kiselina, vodena para itd. Iz navedenih objašnjenja se smatra da je na njoj zivot nemoguć (mada…ekstremofili su čudo)! Osvetljenost na Veneri je ista kao na Zemlji kada je dan veoma tmuran.
Mlečni put (Galaksija) u suštini predstavlja beličastu traku, koju boje milijarde zvezda, a koja se pruža preko celog noćnog neba, pa je na osnovu toga i cela Galaksija dobila ime. Ta beličasta traka predstavlja deo naše Galaksije, onako kako je mi vidimo iz našeg položaja u njoj. Još davne 1610. godine je Galileo uočio da se ova beličasta traka sastoji od zvezda, a više od 100 godina kasnije je Vilijam Heršel to i dokazao. Od tada počinje intenzivno istraživanje Galaksije koje traje i danas
Svemirska letelica „Dip impakt“ („Duboki udar“) će 4. jula uz pomoć sonde od 370 kilograma udariti u kometu „Tempel 1“ i tom prilikom će se osloboditi kinetička energija kao 4.800 kilograma eksploziva TNT.
...
(Dalje)
Dvostepena letelica „Dip impakt“ („Duboki udar“) pokušaće da izvede veoma ambiciozan poduhvat: sa nje će, brzinom sto puta većom od brzine metka, biti ispaljen projektil u kometu „Tempel 1“. Sudar će se dogoditi dovoljno blizu Zemlje da bi astronomi mogli da ga posmatraju.
„Duboki udar“ trebalo bi da se odigra 4. jula na Dan nezavisnosti SAD, u 5 sati i 52 minuta po srednjoevropskom vremenu. Dan pre eksplozije matični brod će lansirati malu bakarnu sondu ka kometi veličine Menhetna, sačinjenoj od leda, stena i prašine. Kamere na sondi moći će da snime ceo događaj, a instrumenti na „Dip impaktu“ će analizirati oslobođene gasove i raspršene materije. Projektil će napraviti krater veličine sportskog stadiona i osloboditi sadržaj iz jezgra komete.
„Pokušavamo da uradimo nešto što niko dosad nije uradio“, objašnjava Rik Gremijer, rukovodilac projekta iz Laboratorije NASA u Pasadeni, u Kaliforniji. Naučnici veruju da su komete ostaci materija od kojih je nastao Sunčev sistem pre četiri i po milijarde godina i da njihova unutrašnjost nije pretrpela skoro nikakve promene. Proučavanje kometa će pomoći naučnicima da saznaju kako je zaista nastao Sunčev sistem.
Komete su značajne iz još jednog razloga. One, naime, zajedno s kamenim asteroidima, predstavljaju stalnu potencijalnu pretnju za Zemlju, jer bi sudar s našom planetom prouzrokovao kataklizmu. Odbrana od kometa zahteva njihovo bolje poznavanje da bi naučnici smislili najlakši način da ih unište ili skrenu sa opasne putanje.
Letelica „Dip impakt“ je sa Zemlje putovala šest meseci i prevalila 431 milion kilometara. Celokupna misija nema mnogo sličnosti s dramatičnim Holivudskim filmom „Dip impakt“ iz 1998. u kome astronauti pokušavaju da zaustave sudar komete sa Zemljom.
Merkur je planeta najbliža Suncu i udaljena od njega prosečno 0,387 AJ ili 57.910.000 km. Kreće se vrlo eliptičnom orbitom, pa se udaljenost od Sunca menja između 46 i 70 miliona km. Prečnik Merkura je 4.880 km, a masa 3,30×1023 kg. Prva letelica koja se približila Merkuru je bio Mariner 10 koji je tokom tri susreta snimio oko 45% površine. Zbog blizine Sunca, retko je u povoljnom položaju za posmatranje, a i tada je vidljiv iznad horizonta samo kratko vreme pre zalaska ili nakon izlaska Sunca...
Naučnici američke svemirske agencije NASA tvrde da su ponovnim proučavanjem jednog meteorita pronašli "čvrst dokaz" da je život na Marsu nekada postojao.
Tim stručnjaka Svemirskog centra Džonson u Hjustonu ponovo je analizirao meteorit koji je pre 13.000 godina pogodio Antarktik.
Koristeći elektronski mikroskom visoke rezolucije našao je neoboriv dokaz da je na crvenoj planeti nekada postojao život u obliku bakterija.
Istraživači navode da su mikroskopski kristali pronađeni na steni koja se otkinula od Marsa pre oko 16 miliona godina fosilizovane bakterije koje po mnogo čemu podsećaju na bakterije koje se mogu naći na našoj planeti, prenosi londonski "Telegraf".
(Dalje)
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.