Tipične karakteristike NLO-a:
Letelica nalik na tanjir ili disk, bez vidljivog ili čujnog pogona (pojavljuje se i danju i noću).
Brzopokretna svetla ili svetla sa očevidnom sposobnošću da brzo menjaju pravac (najranije spominjanje njihovog kretanja je opisano sa kao tanjiri koji poskakuju po vodi).
Velike trouglaste letelice ili svetla u obliku trougla.
Letelice u obliku cigare sa prozorima iz kojih izbija svetlost (meteoritsko kamenje je ponekad bilo prijavljivano na ovaj način).
Broj različitih oblika, veličina i svojstava navodnih NLO-a je ogroman – pominju se pravougli trouglovi, latinična slova V, lopte, kupe, rombovi, bezoblične crne mase, jaja i cilindri. Skeptici objašnjavaju ovu raznorodnost oblika, veličina i svojstava pomoću socijalno-psiholoških objašnjenja. Drugi istraživači razmatraju mogućnost da baš tako velika raznolikost ukazuje na moguće parafizičko poreklo, a neki i da postoji velika raznolikost u oblicima i veličinama ljudskih letelica, koja ukazuje na različito poreklo, na različite pogone i na različite svrhe, tako da raznorodnost NLO-a nije nipošto neočekivana niti neobjašnjiva.
Drugi argument je da stvarni oblik, u nekim slučajevima, može biti prikriven ili izmenjen jonizacijom vazduha oko objekta, što bi bile karakteristike pogonskog uređaja, u šta veruju i NASA-ini inženjeri Pol Hil (Paul Hill) i Džejms Mek Kembel (James McCampbell). Jonizovanje vazduha može takođe da objasni razlike u bojama, pošto različiti molekuli vazduha menjaju svoju strukturu na različitim energetskim nivoima, kao i električno svetlucanje nalik na neonsku svetlost, koje se često viđa oko objekata – to slično se dešava i sa polarnom svetlošću. Prema drugom tumačenju, oblik se može prikriti ili izobličiti usled promena u kosmičkom vremenu, koje potiču od antigravitacionog pogonskog sistema. Ipak, neki veruju da su takve spekulacije preuranjene zbog činjenice da je teza da su NLO-i vanzemaljske letelice problematična sama po sebi.
Drugi na ovo odgovaraju, koristeći se nekonvencionalnim tumačenjima, da je obim primećenih pojava toliko ogroman (struktura očevidaca se kreće od pilota aviona, pa sve do predsednika Sjedinjenih Država; pojave se povremeno beleže i na videu i na radarima) da se ne može prosto objasniti pomoću zemaljskih fenomena (kao što su meteorološki baloni, letelice, planeta Venera itd.). Jedan pisac tvrdi da su masovne pojave NLO-a osnova za prvobitno neobične pojave, okružene sa mnogo pogrešnih tumačenja,želja i nerazumevanja. [6]
Drugi istraživači, poput Žaka Valea, misle da su opažanja NLO-a motivisana nekim mehanizmom kroz koji publika može da se oslobodi skrivenih strahova i zadovolji psihološku potrebu za maštanjem, jer, zaboga, zašto se talasi NLO pojavljivanja nisu podudarali sa takvim naučnofantastičnim ostvarenjima kao što su radio izvođenje Rata svetova iz 1938. Orsona Velsa ili filmskim verzijama Fleša Gordona iz 1936. i 1937.? Vale ističe da se teorija prema kojoj javnost gleda na izveštaje o NLO-ima kao na način za oslobađenje od psiholoških napetosti, opovrgava odsustvom korelacije između primetnih perioda interesovanja za naučnom fantastikom i glavnih vrhunaca aktivnisti NLO-a. Trebalo bi obratiti pažnju i na činjenicu da do sada nije bila predložena nijedna sveobuhvatna psihološka teorija koja bi objasnila nastanak svih izveštaja o NLO-ima. Značajan pokušaj, zasnovan na osnovu njegove teorije o arhetipima, načinio je švajcarski psihijatar Karl Jung u knjizi Leteći tanjiri iz 1959. Međutim, i sam Jung je verovao da su bar neki NLO-i istinske letelice, pozivajući se na materijalne dokaze do kojih se došlo simultanim radarskim osmatranjima.
http://www.youtube.com/watch?v=vXqbi3kaYxg&feature=related
uvijek kad priča o civilizacijama na galaktičkoj ljestvici od 0 do 3 kaže da kada istražuju svemir ne traže male zelene na način na koji mi mislimo da traže nego traže civilizacije koje se mogu svrstati u tu lestvicu...zanimljivo dobi dojam da neki puno toga znaju o vanzemaljskom životu...s obzirom na njegovu reputaciju verujemo da nije uskraćen za najnovija saznanja o svemiru...
Zanimljiva je njegova teorija o paralelnim svemirima.
Naime, M. Kaku tvrdi da mi vibriramo na istoj frekvenciji, isti broj puta u sekundi kao i naš svemir i zato smo u njemu, medjutim u nasoj sobi sada postoje mnogobrojni drugi svemiri koji su tu, samo sto vibriraju na drugoj frekvenciji i mi ih nevidimo.
To je prvi tvrdio David Icke, a on je samo potvrdio to u novije vrijeme. I jos kaze,da to nepricamo studentima jer bi ih to sokiralo i poceli bi plakati i dozivati majku, ali postojanje drugih paralelnih svemira je realnost.
Uobičajena definicija "crne rupe" uključuje postojanje takozvanog "konačnog horizonta" koga ništa ne može da izbegne i da se spasi.
Međutim, najnoviji proračuni nagoveštavaju da "zanemoćala" materija nikada ne može da postane dovoljno snažna da sama formira "konačni horizont pa će, umesto toga, stvoriti "crne zvezde". A da li crne rupe na neki način mogu predstavljati - portal, "velika vrata" ka drugim univerzumima? Možda, ipak, crne rupe ne postoje - ili u najmanju ruku ne onako kako ih naučnici zamišljaju, maskirana i zaogrnuta neprobojnim "konačnim horizontom".
Najnoviji kontroverzni proračun mogao bi da "ukine" horizont tako razreši zbunjujući paradoks u fizici. Pretpostavlja se da "konačni horizont" predstavlja granicu iza koje ništa ne može da se spasi od strahovite gravitacije crne rupe. Prema opštoj teoriji relativiteta, čak je i svetlost zarobljena unutar horizonta pa tako ni moguća informacija o tome šta je sve uhvaćeno u zamku ne može da "pobegne".
Izgleda da je svaka informacija jednostavno "ispala" iz univerzuma. Ovo je, na neki način, u kontradikciji sa jednačinom kvantne mehanike koja uvek sačuva informaciju. Kako, onda, razrešiti ovu konfliktnu situaciju fizike? Jedna od mogućnosti koju su u prošlosti predlagali astrofizičari je da informacija ipak "iscuri" i da se vraća li sporo. Ona može biti dešifrovana u hipotetičkom toku čestica nazvanih "Houkingova radijacija" koja je, kako se pretpostavlja, potiče kad se "konačni horizont" crne rupe pomeša sa ostacima "kvantinm otpacima" stalno prisutnim u kosmosu. Međutim, mnogi istraživači misle da informacija., zaparavo, nikada nije bila uskraćena.
(Dalje)
Slavni naučnik isprobao je 2007. godine i let na nultoj gravitaciji...
Stiven Hoking, jedan od najpoznatijih fizičara današnjice, smatra da je putovanje kroz vreme moguće i da će u skoroj budućnosti biti i ostvarivo. Hoking objašnjava da kroz vreme može da se putuje: vremenskom crvotočinom, kruženjem oko crne rupe ili kroz svemir velikom brzinom.
DIMENZIJA - Mogućnost putovanja kroz vreme donedavno je u naučnim krugovima bilo smatrano kao jeres pa ga nikada nisam ni spominjao, ali smatram da je takvo nešto apsolutno moguće - kaže Hoking u dokumentarcu koji priprema za Diskaveri kanal.
Slavni naučnik tvrdi da je vreme, uz širinu, dužinu i visinu, samo još jedna dimenzija kroz koju je putovanje moguće ako se ostvare tehničke pretpostavke. Moguće je samo putovanje u budućnost, jer povratak u prošlost dovodi do vremenskog paradoksa. Zamislite naučnika koji otputuje u prošlost i odluči da ubije samog sebe. To bi moglo da dovede do urušavanja celog svemira, tvrdi Hoking. Put pomoću crvotočine
„Još je Ajnštajn teorijski definisao crvotočine, prolaze u vremenu, kroz koje je moguće putovanje. Ulazom u crvotočinu iz našeg svemira putnik izlazi na istom mestu, ali s vremenskim razmakom. Premda su crvotočine poznate samo iz filmova naučne fantastike, one postoje, ali su toliko male da ih je nemoguće koristiti”, smatra Hoking.
Kruženje oko crne rupe
Kao drugi oblik putovanja kroz vreme Hoking navodi kruženje oko svemirskih tela s velikom gravitacijom. Kako vreme brže prolazi u svemiru nego na Zemlji, koja ga gravitacijom usporava, kruženjem oko crne rupe u svemiru, u kojoj se u samo jednoj tački nalazi koncentrisana masa četiri miliona naših sunca, moguće je posetiti budućnost.
Kretanje brzinom svetlosti
Najveće šanse putovanju u budućnost daje putovanje velikim brzinama, jer pri brzinama bliskim brzinama svetlosti vreme gotovo potpuno staje. „Kada bi svemirski brod dosegao 99,99 odsto brzine svetlosti, dok bi na brodu prošao jedan dan, na površini Zemlje protekla bi godina”, kaže Hoking.